Godine 2014., uoči putovanja čiji je cilj bio prijeći Alpe, Hrvoje Jurić napisao je: Prije četiri godine uputio sam se na prvo putovanje biciklom, od Vrbice (Đakovo) do Pule i nazad. U nekih 20-ak dana prešao sam 1200 kilometara, potrošio jedva 600 kuna, kisnuo, pržio se na suncu, zaljubio, odljubio i opet zaljubio, upoznao velik broj ljudi, neke i izgubio, ali najvažnije što sam tada mogao pronaći jest – moje pravo ja.

Bio je to tek početak jedne velike avanture u koju je odjurio Hrvoje Jurić, čovjek koji dotad uopće nije vozio bicikl, a danas ima iza sebe više od 80 000 prijeđenih kilometara. I još se nije umorio.

Taj mladi pustolov, biciklist i putopisac na adresu našega ureda u Dietikonu stigao je u subotu, 12. ožujka. Doletio je iz Norveške u kojoj je biciklom došao do Nordkappa, mjesta koje se spominje kao najsjevernija točka Europe te zgodama s brojnih putovanja oduševio i male i velike. Koordinatorica Nataša Balić ukratko je predstavila gosta publici, a potom nas je on nasmijao, podučio, informirao, a nekoga možda čak i ohrabrio na slične izazove.

Hrvoje Jurić počeo je pisati kada je imao šest godina jer je uvijek volio zapisivati ono što mu se događa. Dosad je objavio knjigu Marijanov put, koju je stotinjak prisutnih imalo prigodu kupiti, a u pripremi su još dvije knjige koje se mogu naručiti – Na rubu i Cestom leda do kraja svijeta.

Naš biciklist naglašava da u bisagama na biciklu nosi svoju kuću, često i do 50 kg tereta, a to su, primjerice, odjeća, obuća, šator, alat za krpanje guma... Vrhunska oprema veoma je važna, no da dođe do nje morao je prodati auto. Također, poručuje da nikada nije pametno voziti bez kacige, a ni gledati na mobitel tijekom vožnje, zbog čega ga je zaustavila policija. Hrvoje na svojim putovanjima provede i po pola godine, pritom ima dana kada vozi dva-tri sata, ali češće je ipak u pogonu više od deset sati, s time da bez stanke može voziti najviše 40 km. U koju god zemlju došao, najviše se voli susresti s lokalnim ljudima jer od njih može najviše naučiti. Bicikl je zabranjeno voziti na autocesti, stoga putuje sporednim cestama.

Jedno od najtežih putovanja bilo mu je 2014. g. kada je bio u Alpama. U 52 dana, koliko ih je proveo na biciklu, izgubio je čak 12 kg. Međutim, nije odustao, nego je ostvario svoj cilj.

Iako ga trenutačno zaokuplja Norveška, volio bi ju pomnije istražiti te je zbog prekrasne prirode uspoređuje sa Švicarskom, na iduće će putovanje od Londona do Istanbula. Tijekom 20 dana vozit će svaki dan po 150-200 km u humanitarne svrhe te će na taj način pomoći obiteljima koje su u lošem egzistencijalnom stanju.

Hrvoje je podijelio s nama nekoliko anegdota te otkrio da mu je kiša poslužila umjesto tuša, imao je blizak susret s medvjedom, doživio je prometnu nesreću u Monaku, srušio se od napora pa kada su ga vozili prema bolnici, promatrao je oblake te mislio da je umro i da ide u raj... Na putovanjima se najviše boji vremena, kao što je bila snježna oluja koja ga je uhvatila u Norveškoj u kojoj je vodu morao nositi u termosici, ali mu se svejedno zaledila, jednom je na temperaturi od -4 vozio bez rukavica jer ih je dao ljudima koje je sreo na putu, najmanje mu se sviđa Slovenija jer ju je prebrzo prošao...

A koliko god zemalja posjetio, prekrasnih krajolika vidio, za njega je najljepša zemlja njegova Hrvatska, a najljepše mu je mjesto jedno mjesto u njegovu selu na koje može sjesti i promatrati zalazak sunca.

Nakon izlaganja popraćenog fotografijama, isprekidanog brojnim pitanjima publike, predsjednik Upravnog odbora, gospodin Mirko Marković te tajnica Božica Tonković uručili su našem gostu dar, švicarski nožić koji mjeri i nadmorsku visinu, a druženje se nastavilo uz domjenak tijekom kojega je Hrvoje ispričao još priča.

Budući da je odustao od puta oko svijeta jer mu ta ideja više nije zanimljiva, želimo mu puno uspjeha i sreće na svim europskim putovanjima i uživanja u hobiju koji je prerastao u posao.