Na kraju nastavne godine svi učenici, roditelji i učitelji hrvatske škole imaju razloga za ponos, jer je završen još jedan razred i priveden kraju jednogodišnji posao. No, posebno ponosni i zadovoljni mogu biti oni koji završavaju 8.razred hrvatske škole.
Ja sam protekle godine imala troje takvih učenika. Svaki je od njih godine u hrvatskoj školi doživio na svoj način, ali jedno im je sigurno svima zajedničko. Uz redovnu školu, sve obaveze i povremene krize, došli su do kraja i s ponosom mogu reći: „Završili smo Hrvatsku školu!“.
Kristina Batinićje školu pohađala od 1.razreda, uvijek redovito dolazila na nastavu, vrlo marljiva, zainteresirana za rad (čak i za gramatiku), promijenila je tijekom školovanja pet učiteljica hrvatske nastave. Protekle dvije godine dolazila je na nastavu petkom navečer kada je mnogima već započeo vikend, a nakon hrvatske škole išla još na probe folklora. Čestitam Kristini i njenim roditeljima!
Tin Matkovićje započeo s hrvatskom školom u 2. razredu. Sada je učenik gimnazije u Urdorfu, a na nastavu dolazi iz Fahrweida. Redovito pohađao nastavu, promijenio tri nastavna mjesta i tri učiteljice i nikada mu nije palo na pamet odustati, jer je mama govorila:“Hrvatska škola je jednako vrijedna kao i švicarska. Možeš eliminirati iz svojeg rasporeda bilo koju drugu aktivnost, ali škole ostaju.“Čestitam Tinu i njegovim roditeljima!
Gabrijela Terzićiz Neuhausena krenula je u hrvatsku školu u 3.razredu. Na nastavu je dolazila vrlo redovito, uvijek bila marljiva, ozbiljna i odgovorna. Dvije posljednje godine bila je jedina starija, jer su prijateljice završile školu. Bilo je to vrlo demotivirajuće za nastavak, ali nije odustala. Četvrtkom je na nastavu dolazila često puta direktno iz švicarske škole, a srijedom poslijepodne uz hrvatsku nastavu riješavala različite privatne termine, a navečer išla na probe folklora. Čestitam Gabrijeli i njenim roditeljima!
Ovi su učenici pravi primjer da „sve se može kad se hoće“, kako kaže jedna stara poslovica. Još jednom čestitam učenicima i roditeljima na trudu proteklih godina i na pravom primjeru ustrajnosti. Želim im da tako ustraju i na drugim životnim ciljevima, na najveći ponos sebi samima, ali i na ponos okoline u kojoj žive.
NA RASTANKU S HRVATSKOM ŠKOLOM
U hrvatsku školu počeo sam ići u drugom razredu.
Nisam bio siguran zašto idem. Ali, nisam bio sam. Sa mnom su bile dvije djevojčice i još jedan dječak. Išli smo u školu u Dietikon. Na početku nam se uopće nije išlo. Ali, sad moram reći da se isplatilo. Ide se samo jednom tjedno, a to nije puno. U švicarsku školu idemo svaki dan, pa onda možemo u hrvatsku školu barem jednom tjedno. Hrvatski jezik mi je materinji i ponosan sam što mogu reći da sam Hrvat. Iako, nije baš uvijek bilo jednostavno ići u hrvatsku školu. Ponekad bih bio radije igrao igrice ili nogomet, ali je ta škola važna. Roditelji bi trebali svoju djecu slati u hrvatsku školu, jer djeca neće odlučiti ići sama. Moja mama je uvijek govorila: A što ako smo u Hrvatskoj, a ti nećeš znati dobro pričati hrvatski?
Moram reći da mi je u školi bilo i zabavno. Igraju se različite igre, druži se i gleda filmove. Ali se i uči o važnim stvarima. Na primjer, o hrvatskoj kulturi, o nacionalnim parkovima i parkovima prirode. Sada znam odlično govoriti hrvatski, nemam toliko problema ni s gramatikom, a i znam puno o Hrvatskoj. Mlađa djeca neće ići u školu, ali je posao roditelja da ih vode. Kada odrastu, bit će im zahvalni, jer su naučili hrvatski jezik. Za vrijeme mojeg školovanja neki su odustali, jer im se nije išlo, jer su imali trening, jer su radije igrali igrice...Ali, sada imaju problema kada treba govoriti hrvatskim jezikom.
Kad nas netko pita što smo mi, mi kažemo da smo Hrvati. A na kraju, hrvatska djeca u Švicarskoj bolje znaju pričati njemački nego hrvatski. Kakvi smo mi to onda Hrvati?
Na kraju moje hrvatske škole zahvaljujem se svim učiteljicama iz Dietikona i Urdorfa. Proveo sam u školi lijepo vrijeme, uvijek smo se dosta zabavljali. Želim im u budućnosti dobre učenike i sve najbolje.
Tin Matković, 8.razred, Urdorf
NA RASTANKU S HRVATSKOM ŠKOLOM
U hrvatsku školu počela sam ići u 3. razredu, 2011. godine. U Neuhausenu je tada bilo 10 učenika i na moju sreću , većina su bile djevojčice. Jako sam se radovala ići u školu. Na samom početku učili smo abecedu. Bile su tada još one teške, žute knjige u kojima sam riješavala zadatke. Sjećam se da sam se uvijek natjecala s jednom učenicom, koja će brže riješiti zadatke. Djeca se uvijek vole u nečemu natjecati, iako to natjecanje nije uvijek najpametnije.
Mene je jako zanimala povijest i hrvatska kultura i još uvijek me zanima. Zato i plešem u HKUD-u „Fala“ iz Schaffhausena. Uvijek me veselilo kad sam naučila nešto novo o Hrvatskoj. No, ono što mi još uvijek fali, to je pravilno pisanje i hrvatska gramatika. Gramatiku nisam nikad voljela. Jako su mi se svidjele naše novine „90 minuta“, koje smo napravili uz pomoć učiteljice. U njima je pisalo nešto o učenicima, najdražim hrvatskim knjigama, filmovima, pa i o ljubavi. Svaki učenik se radovao kad smo počeli pisati novine i raspravljati o zanimljivim temama. Najteže doba u hrvatskoj školi bilo mi je kad sam počela ići u 7. razred, a moje prijateljice više nisu išle u hrvatsku školu. Tada sam razmišljala o prestanku, ali sam ipak nastavila, jer sam imala još dvije godine do završetka. Osim toga, meni puno znači Hrvatska i hrvatski jezik i jako mi je važno znati ga, jer imam hrvatske korijene. Za sve naše ljude hrvatska bi škola trebala biti jako važna. Moramo njegovati našu kulturu, tradiciju i jezik. Ali, to ne vidi svaki Hrvat, jer ima sve manje učenika hrvatske škole. To je jako žalosno, jer se nauče važne stvari. Ja sam i sama kod sebe primijetila napredak u izražavanju i pisanju.
U hrvatskoj školi provela sam jako lijepe trenutke, a najljepši su mi bili izleti. Provela sam vrlo lijepo vrijeme sa svojim prijateljicama Laurom i Patriciom. Bilo je puno smiješnih, veselih, ali i tužnih trenutaka. S njima nikada nije bilo dosadno i učiteljica nas je morala upozoravati da manje pričamo.
Moja bivša učiteljica, Helena, i moja sadašnja učiteljica, Božica, ostat će mi u posebnom sjećanju, jer su mi uvijek pomagale i pokazivale nove stvari, koje su me veselile. Zato im želim reći jedno veliko hvala za podršku, dobrotu i strpljenje, koje su imale i još imaju sa mnom. Hvala vam!
Mi, učenici hrvatske škole, imamo razloga biti ponosni što imamo našu domovinu, našu lijepu Hrvatsku i što o njoj možemo učiti ovdje u Švicarskoj. Svi zajedno moramo njegovati naš jezik i našu kulturu, potruditi se i biti jedna zajednica u kojoj svatko svakoga poštuje. Treba nam ljubav i ponos zato što smo Hrvati i tu ljubav i ponos trebamo širiti po cijeloj Švicarskoj.
Gabrijela Terzić, 8.r., Neuhausen am Rheinfall
