Za ovu priču, kao i za sve ostale, glasovanje će biti otvoreno na našoj stranici od 29. travnja d0 26. svibnja.
Škrinja sjećanja
Dječak Đuro rodio se u proljeće 1992. godine u Vukovaru. Živio je s mamom i nikada nije upoznao svoga tatu. Đurin tata nestao je u ratnom vihoru Domovinskoga rata. Tek nakon oslobođenja Vukovara pronađeni su posmrtni ostatci Đurinog tate te je časno pokopan u Vukovaru.
Đurinu je mamu sve to boljelo i nije imala snage Đuri reći istinu. Samo mu je objasnila da ih je tata napustio kad je bila trudna. Smiren tim objašnjenjm Đuro nije puno niti pitao. Kada je napunio devet godina, on i mama su se preselili iz stana u kuću. Đuro je otada često znao viđati majku kako ide na tavan odakle se uvijek vraća uplakana. Odlučio je otkriti što to žalosti mamu. Pod izgovorom da ga boli grlo, nije otišao u školu. Dok je mama bila na poslu, on se uputio na tavan. Na tavanu je bila jedna stara škrinja zelene boje i jedan tronožac. Sjeo je, otvorio škrinju i počeo pregledavati njen sadržaj.
Niti sam nije bio svjestan koliko će mu taj čin i ta škrinja zelene boje promijeniti život. Fotografija muškarca u zelenom okviru privukla mu je pažnju. Što ju je više gledao, to je više shvaćao kako je nalik muškarcu s fotografije. Odložio je fotografiju i pronašao hrvatsku zastavu čvrsto složenu u trokut, nekakva odličja, medalje i diplome. Još uvijek mu nije bilo jasno što ta škrinja radi na njihovom tavanu i zašto mama plače kad silazi s tavana. U ruke mu je dospio i fotoalbum pun fotografija nepoznatih ljudi u vojnim uniformama kao i fotografija njegove mame i nepoznatog muškarca. Na tim fotografijama mama je izgledala jako sretna. U trenutku dok je držao fotografije u ruci pojavila se mama. Izgledala je uplašeno.
Đuro je odmah došao do nje i s nestrpljenjem upitao:
– Je li ovo moj tata? –
Jecajući, majka je potvrdno klimnula glavom, a Đuro je zaplakao. Toliko toga mu je prolazilo glavom. Majka je uzela zastavu i fotografiju Đurinog tate u zelenom okviru, primila Đuru za ruku i povela s tavana. Na komodu na kojoj su stajali kipovi Isusa i Marije nježno je spustila zastavu i fotografiju. Činilo se da oduvijek tu pripadaju.
Voljeli smo se. – počela je tiho govoriti.
– Bili smo sretni, veselili se tvojem rođenju, a onda...– zastala je.
Đuro je upitao: – Kako se zvao moj tata? –
Zvao se Đuro. Po njemu si dobio ime. –
Od toga dana slika Đurinog tate i zastava stajali su na komodi. Mama bi često gledala sliku i milovala ju. Kada mame nije bilo blizu, Đuro je odlazio na tavan i divio se sadržaju čudesne škrinje.
Stigla je jesen i Đurina je mama opet tajanstveno nestala na dva dana, kako se to već znalo događati i prijašnjih jeseni, a Đuro se družio s bakom. Baka je nosila crno i često je znala zamišljeno gledati u daljinu. Ovaj put Đuro je primijetio kako je baka teško uzdahula gledajući televiziju. Đuro je brže pogledao i ugledao svoju mamu kako korača tužna noseći svijeću.
Bio je zbunjen kad je ugledao bakine suze pa je priupitao baku:
– Znaš li, bako, tko je bio moj tata? –
Baka ga je iznenađeno pogledala i klimnuvši glavom odgovorila:
– Da, znam, tvoj je tata bio krasan čovjek. –
Đuri to nije bilo dovoljno pa je prokomentirao:
– Bako, zašto ti i mama ne kažete ništa više? Želim znati sve o svome tati. –
Baka nije mogla više ništa reći. Sutradan, kada se Đurina mama vratila kući, nastavila se priča o Đurinom tati. Đuro je saznao kako njegov tata Đuro već jedanaest godina počiva mrtav u Vukovaru, njegovom rodnom gradu, gradu u kojem su se zaljubili njegovi roditelji. Mrtav je uz Đurina oca ležao i djed Stipa, muž bake Kate kao i roditelji Đurine majke i njen brat. Oni su poginuli na početku Domovinskog rata braneći Vukovar. Kada je mama sve to ispričala, Đuro se rasplakao.
Sljedećeg jutra Đuro nije otišao u školu nego je s mamom i bakom otišao posjetiti grob svoga tate. Prvi put Đuro se susreo s hladnim crnim mramorom s kojeg su ga gledala dva čovjeka, njegov tata Đuro i djed Stipa, njegova dva heroja. Srce mu je jako lupalo, a niz lice su potekle suze. Po prvi put Đuro je osjećao da ima tatu i to heroja Domovinskog rata. Miješali su se osjećaju tuge i radosti, no samo je jedan osjećaj bio stabilan - osjećaj ponosa.
Nakon posjeta groblju, majka je Đuru odvela u šetnju pored Dunava gdje ga je upoznala s očevim suborcima koji su mu s ponosom pričali o tati i njegovom herojstvu.
Jedan od prijatelja Đurinog oca sjetno je rekao:
– E moj Đuro, tvoga tate više nema, on je dao svoj život da bismo mi mogli slobodno živjeti u našoj prelijepoj Hrvatskoj.–
Đurino tužno srce ispunjalo se ljubavlju. Postao je svjestan želje da i on bezbrižno trči ulicama Vukovara kao što je nekada tako i njegov tata. Znao je da će se već sljedeće jeseni vratiti na Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata u Vukovaru i ponosno koračati kolonom sjećanja u pratnji svoje majke i bake. Da, bit će u koloni, koračat će u spomen na svog tatu i sve hrvatske branitelje jer oni zaslužuju trajno sjećanje i poštivanje, a ne zaborav.
Luka Levaković, 7.r., HN Basel (Dreirosen)
