Kako je to imati dvije domovine? Što za mene uopće znači pojam doma i domovine? Određuje li me moje podrijetlo i jezici koje govorim? O ovim i drugim pitanjima debatirali smo i pisali na satu hrvatskoga jezika. Pročitajte što su dvije učenice HDŠ-e u Dietikonu napisale na tu temu.
Meni su i hrvatski i njemački jezik jako važni. Ipak, hrvatski mi je možda malo važniji. Tomu je tako jer se osjećam kao prava Hrvatica kad pričam hrvatski. Hrvatski jezik je za mene istovremeno jako težak jer ga ne pričam često. Hrvatski pričam samo kad sam kod kuće – i to samo s roditeljima, a s bratom pričam uvijek švicarski. Jedino što me još jako na moju domovinu podsjeća je upravo hrvatski jezik.
S njemačkim jezikom sam odrasla i on mi je puno lakši od hrvatskoga. Na njemu se sporazumijevam sa svojim prijateljima i prijateljicama, njega pričam u školi. Međutim, htjela bih da moja djeca nauče pričati hrvatski jezik i moj dijalekt. Zato ga ja i dalje učim kako bih i njih mogla tom lijepom jeziku naučiti.
KRISTINA ŽUGO, 2. razred, srednja škola Dietikon
Nakon jednog intenzivnog životnog iskustva razmjene učenika, počela sam o pojmu „doma“ razmišljati na posve nov način. Iskreno, Švicarsku, prije odlaska u Čile nikada nisam smatrala svojom domovinom. Ovdje sam došla s osam godina te mi je rečeno da se uvijek možemo vratiti natrag. U Švicarskoj se dobro živi, školstvo je izvrsno, općenito je zemlja dobro razvijena. U sljedećih sam se devet godina uvijek smatrala Hrvaticom, a Švicarsku nisam smatrala svojom domovinom. Sve do prošle godine.
U Chileu sam provela godinu dana i nakon što se bezbrojni ljudi pitaju odakle si, s vremenom odustaneš i skratiš svoju priču na dvije riječi: iz Švicarske. U Čileu sam bila predstavnica Švicarske te sam tek ondje postala svjesnom koliko ja zapravo pripadam švicarskoj mladeži. Ipak sam do svoje 17. godine upila mnogo toga živeći ovdje. Da se sada ponovo vratim u Hrvatsku, morala bih se opet prilagođavati životu tamo.
Dok sam učila španjolski jezik i navikavala se na život u Chileu, bojala sam se najviše od svega – izgubiti svoj švicarski dijalekt. Bila sam zbunjena. Moja „čileanska mama“ je to svela na sljedeću misao: „U srcu si Hrvatica, a u ophođenju s drugima Švicarka.“ Nekako sam se s time pomirila, sve dok nije i Čile postao moj dom. Moja izgubljenost je rasla te sam se sve češće pitala: „tko sam ja ustvari i kome pripadam?“
Odgovor na ovo vječno pitanje pronašla sam u filozofiji Maxa Frischa:“Svi smo mi, prije svega, ljudi – građani svijeta, a ne neke određene države.“
ANA DUJMOVIĆ, 4. razred, srednja škola Dietikon
Cialis může být získané v různých zemím, a to není úžasný. Vše se dá vysvětlit. Téměř vše. V zemi, jako je České má vysvětlení pro všichni, co se děje a vláda to ví.
