Svaki je lipanj mjesec mnogih završetaka vezanih uz hrvatsku školu. Tu su završne priredbe, izleti, podjela svjedodžbi i učeničkih knjižica, izlazak školskog lista i mnogo drugih završnih poslova. No, ovaj je lipanj u nastavnim mjestima Schaffhausen, Neuhausen, Regensdorf i Urdorf drugačiji od proteklih nekoliko, jer osim svega navedenog, učenike, roditelje i učiteljicu čeka jedna promjena. Učiteljica završava svoj četverogodišnji mandat i vraća se u domovinu, a učenici i roditelji nestrpljivo očekuju da saznaju tko će biti „novi“.
Za naš oproštaj u svim smo školama dogovorili zajedničko druženje učenika, roditelja i učiteljice. Bilo je tu specijaliteta s roštilja, kolača, sokova, sladoleda... No, važniji od toga bili su ugodni zajednički trenuci uz opušteni razgovor, te mnogo ugodnih i toplih riječi na rastanku, popraćenih s dosta emocija. Budući da na prolaznost trenutka ne možemo utjecati, ne treba za njim previše žaliti, već biti sretan što se dogodio.
Ja sam zaista sretna i zadovoljna što su se dogodile protekle četiri godine, jer su mi obogatile život novim iskustvima, novim prijateljstvima i dragim osobama. Nadam se da sam i ja ostavila traga kod svojih učenika, roditelja, kolegica, kao i drugih ljudi s kojima sam proteklih godina surađivala. Svojim sam radom pokusala poslati različite poruke, izrekla sam i napisala mnoge rečenice, ali za kraj još samo jedna poruka učenicima, roditeljima i mojem kolektivu.
Dragi učenici, želim vam da uvijek budete svjesni da sve napore koje ulažete u učenje radite za vlastito dobro, a ne činite time uslugu roditeljima i učiteljima.
Dragi roditelji, želim vam da ustrajete u zahtjevima prema vlastitoj djeci, iako nije uvijek lako, jer biti dobar roditelj najteže je zanimanje, a za njega ne postoji nikakav „Weiterbildung“.
Drage kolegice i kolega, čestitam vam na odvažnosti da promijenite svoj život i obogatite ga novim iskustvima, ma kakva ona bila. Želim vam da vas i dalje u životu prati ta hrabrost, profesionalna i osobna.
Većina ljudi ne voli rastanke, pa su na kraju naših druženja najčešće rečenice bile: „ Vidimo se u Hrvatskoj! Vidimo se u Vrbovcu!“
Ni ja ne volim rastanke koji označavaju stvaran kraj, pa ću reći:
HVALA VAM SVIMA I DO NEKOG NOVOG SUSRETA!
