U svijetu dječje književnosti i dječjeg stvaralaštva neizostavno je ime hrvatske književne dive Ivane Brlić Mažuranić. Ivana je rođena 18.travnja davne 1874.g. u Ogulinu, a najveći dio života provela je u Slavonskom Brodu gdje je napisala svoje napoznatije knjige Priče iz davnine i Čudnovate zgode šegrta Hlapića.
Stoga se svake se godineredovito u travnju, uz Ivaninu obljetnicu rođenja, održavanju Dječje svečanosti U svijetu bajki Ivane Brlić-Mažuraniću Slavonskom Brodu, a posvećene su djeci te imenu i djelu slavne hrvatske spisateljice. U sklopu Dječjih svečanosti provodi se i Državni literarni natječaj za najbolju dječju priču učenika osnovnih škola Republike Hrvatske.
Unatoč odgodi redovite nastave u školama zbog koronavirusa, učenici hrvatske nastave iz Oftringena, Basela, Liestala i Rheinfeldena rado su čitali priču Ivane Brlić Mažuranić Guščarica Janica putem nastave na daljinu te se i ove godine odlučili uključiti u Natječaj, kao i prošle godine. Guščarica Janica je jedna od priča iz Ivanine posljednje zbirke priča i pjesama Srce od licitara (1938.g.). Potaknuti pričom o dobru i težnji ka vrijednostima kao što su plemenitost, vjera u bolje, ljubav, hrabrost i istina, učenici su napisali svoje kratke priče i sastavke kao poruku dobrote koja se suprostavlja životnoj sadašnjosti. Ivanino Srce od licirara inspiriralo je i srca učenika koji su svoju ljubav i suosjećanje prema glavnom gradu Republike Hrvatske – Zagrebu ilustrirali svojim licitarskim srcima i na taj način i stavili u škrinjicu baštine hrvatske nastave u inozemstvu. Neke od radova donosimo u prilogu.
Na taj način uključili smo seu suradnju s gradskim, županijskim i državnim osnovnim školama u Republici Hrvatskoj koje svojim uključivanjem u Dječje svečanosti potvrđuju značaj doprinosa kulture odgoju i obrazovanju djece.
Ako jako zaželim...
Djeca imaju želje. Ja želim svim ljudima zdravlje u ovim teškim vremenima. Želim da svi budemo dobri i sretni. Lijepo je sreću pronalaziti u malim stvarima. Ja želim i mir ljudima. Lijepo je imati prijatelje jer s njima možeš dijeliti sve. Ponekad mi se čini da se ostvari sve što jako zaželim.
Petar Radoš, 2.r., HN Liestal
Ako jako zaželim...
Voljela bih da je sve normalno, svakodnevno, da sam ovih dana u školi, da nema ove strašne bolesti koronavirusa ni smrti, da nema straha niti mržnje, ali nažalost nije tako.
Ako možda jaaaako zaželim da se zaustavi ova bolest i strah koju ona širi svijetom, možda bih sve te ružne stvari mogla zaustaviti. Možda bih se jednostavno ujutro probudila, otvorila oči i ugledala kako je sve što me mučilo i smetalo prestalo i nestalo samo zato jer sam od srca to tako zaželjela, te da je sve kao i prije. Želim se što prije vratiti u svoj razred i ,što je još puno čudnije, želim učiti i dobiti zadaću od svog učitelja umjesto što je dobivam u poštanski ili e-mail sandučić. Što prije želim izaći van u park igrati se sa svojim vršnjacima. Sa svojom mamom i sestrom želim otići u kupovinu u grad. Želim s obitelji ići u crkvu i želim da su svi ljudi na ovom svijetu zdravi i veseli.
Ako se malo potrudim i sve to jako, ali baš jako zaželim, možda se moja želja ostvari i opet sve bude normalno, a ja i svi ljudi na ovom svijetu sretni i bezbrižni.
Anamarija Levaković, 4.r., HN Basel Brunnmatt
Janica i društvo
Mala Janica je krenula u školu,
tamo je pomagala, kitila i spremala.
Odlazila je tamo svaki dan s puno želje
jer joj je škola pravila veliko veselje.
Pod odmorom se društvo našlo,
Janica i prijatelji ispod lipe.
Bilo im je jako lijepo igrati se i pričati
jedan drugom prijatelj dobar biti.
Marko Cicilijani, 6.r., HN Liestal
Kakvo bogatstvo želim?
Bila jednom jedna djevojčica, zvala se Maja i imala je dugu plavu kosu. Živjela je s bakom i djedom na selu. Oni su bili jako siromašni ljudi i teško su živjeli, ali su lijepo brinuli o Maji. Maja nije imala lijepe haljine niti lijepu obuću. Njezina odjeća bila je poderana i iznošena. Ona također nije imala nikakve skupe stvari kao što su mobitel ili sat poput neke druge djece.
Kada bi Maja s djedom i bakom išla u šetnju, druga djeca bi joj se rugala. Ona u tim trenutcima nije razmišljala o lijepoj odjeći ili modernom mobitelu nego je od svega na svijetu najradije željela da su pokraj nje njezini mama i tata. Sva djeca koju je ona poznavala imala su roditelje. Majini roditelji poginuli su u prometnoj nezgodi kada je ona imala samo jednu godinu. Otada ona živi s bakom i djedom i ništa drugo joj ne može zamijeniti njezine roditelje. Mnoga djeca koja su poznavala Maju nisu znali sve to o Maji. Jednoga dana Maja je svojim najboljim prijateljicama odlučila ispričati sve o sebi. Ubrzo se istina o Maji i nesreći njezinih roditelja proširila pa su i ostala djeca saznala istinu o Maji. Majine prijateljice pokrenule su akciju pomoći za Maju. U tajnosti su organizirale prikupljanje odjeće, obuće i igračaka za Maju. Na Majin deseti rođendan u školi su svi dočekali Maju pjesmom i darovima. Maja je mislila da sve sanja.To je bio najljepši dan u njezinom životu. Sva djeca koja su se znala narugati Maji u šetnji zbog stare i poderane odjeće ispričala su joj se. Maja je zaplakala od sreće i shvatila da su dobri prijatelji jedno veliko bogatstvo u njezinom životu.
Otada se više nitko nije rugao Maji. Shvatili su da ne treba suditi nikoga prema njegovom izgledu ili odjeći koju nosi, shvatili su da su jako pogriješili i ispričali se Maji. Otada se svi zajdno druže u školskom dvorištu i sretni su, a ponajviše Maja.
Lea Gregorović, 4.r., HN Rheinfelden
Škola za sve nas
Ja se zovem Martina, imam osam godina i idem u drugi razred osnovne škole. Uz redovitu švicarsku školu polazim i hrvatsku nastavu u Liestalu.
Sretna sam što u Švicarskoj osim redovite škole postoji i škola na hrvatskom jeziku. Jako volim učiti i družiti se s prijateljima u školi. Znam da u nekim dijelovima svijeta, kao naprimjer u Africi, djeca nemaju školu. Ta djeca bi sigurno voljela ići u školu i učiti kao i ja. Učiti je dobro jer što više učiš, to više znaš.
Voljela bih da sva djeca na svijetu imaju iste mogućnosti i da im se omogući da imaju školu i da idu u školu. Tada bih mogla reći da ovaj svijet ima školu za sve nas.
Martina Kutleša, 4.r., HN Liestal
Škola za sve
Škola je jako bitna jer u njoj učimo i imamo prijatelje. Ako smo dobri u školi, onda ćemo imati dobre ocjene pa ćemo jednoga dana moći imati i dobar posao.
Kada idem u školu, budim se u 6.55, napravim si pahuljice, probudim brata, doručkujemo i operemo zube. Uzmem ruksak i odem pozvoniti prijateljici s kojom skupa idem u školu. Dok čekamo pred ulazom u školu, najčešće pričamo. Nakon zvonjave ding-dong, ding-dong, sva djeca ulaze u školu. U školi imamo puno predmeta: francuski jezik, njemački jezik, matematiku, , vjeronauk, ručni rad... Svaki dan nastava mi je prijedpodne, a tri dana u tjednu i poslijepodne. Naravno, između predmeta imamo male pauze, a u sredini dana i jednu veliku pauzu za ručak. Često pomislim na djecu koja ne mogu ići u školu, ona su sigurno jako tužna. Sada kada je vrijeme koronavirusa ne mogu niti ja ići u školu i jako sam tužna. Jedva čekam kad ću opet moći u školu, kada ću vidjeti svoje prijatelje i s njima učiti u razredu.
Poručila bih svima koji su školarci neka budu jako sretni što postoji škola i što imaju mogućnost ići u školu. Treba se truditi učiti u školi i biti dobar.
Marina Vukadin, 4.r., HN Basel Wasgenring
Škola za sve
Zamišljam baš sad, ovaj čas, jednu jedinstvenu školu na cijelom svijetu s puno malih škola. Tamo su svi sretni i veseli, nitko se ne svađa i ne tuče. Nema nepravde i nitko se nikome ne ruga. Svi imaju knjige i pribor, svi su jednaki. Čuje se smijeh radosne djece. Nema malih ni velikih, pametnih ili ne, svi su isti. U toj školi svi su prijatelji. Želim baš takvu školu za svu djecu svijeta. Mi smo djeca i to zaslužujemo.
Katarina Levaković, 4.r., HN Basel Brunnmatt
.jpg)
