U sklopu projekta ,,Pišem priču, pišem bajku” danas objavljujemo treću priču „Izgubljena rukavica“ koju je napisala Leonie Pleša, učenica 7.r., iz Arbona.

Glasovanje za sve priče bit će omogućeno putem ankete na našoj stranici od 29. travnja do 26. svibnja.

Izgubljena rukavica

U hladno prosinačko jutro snježni ogrtač prekrio je cijeli kraj. U kući se širio miris svježe ispečenih kiflica.

– Doručak! – čuo se glas iz kuhinje.

Leonie se još lijeno protezala u toplom krevetu. Ujutro bi često promatrala igru oblaka na prozoru iznad kreveta, no jutros ga je prekrio snijeg. Brzinom rakete skočila je iz kreveta.

– Čemu tolika žurba? – začuđeno je pitala mama.

– Danas je igrokaz u školi. Snježna bajka. Zar si već zaboravila? – namršteno je odgovorila Leonie.

– Bit ćeš najbolja. – hrabrila ju je mama.

Uz kiflice i čaj Leonie je na trenutak zaboravila sve brige sve dok zidni sat nije najavio sedam sati.

– Moram ići. –  promrmljala je.

Nastala je žurba, brzo umivanje i pranje zubi. Dok se spremala, Leonie je sama sa sobom razgovarala… Još samo kaput pa čizme i najdraže rukavice. Njih je posebno obožavala jer joj ih je isplela njena teta Marija.

– Nemoj ih izgubiti! –  upozorila ju je mama.

Toplim poljupcem ispratila je Leonie u školu, želeći joj uspjeh u igrokazu. Vani je bilo hladno, ali posebno lijepo i bajkovito. Krovovi su izgledali poput vrganja, a krošnje drveća kao da su se spremile za poseban bal. Do škole je Leonie trebalo samo nekoliko minuta. Stoga je često odlazila pješice kako bi uživala u cvrkutu ptica i plesu vjetrom razigranih jablanova. Danas je bila uzbuđena pa ni cvrkut vrabaca nije primijetila. Misli joj odjednom prekine cviljenje psića. Zastala je i kraj puta pored starog jablana ugledala bijelog čupavog psića.

– Jadničak!  Hladno ti je. Stavit ću ti svoje rukavice i otići po pomoć. Zašto si tu sam? Jesi li se izgubio? – zabrinuto je postavljala pitanja i na njih sama odgovarala.

Požurila je prema školi te na putu naišla na stričeka Juru. On se brinuo za red i čistoću u njenoj školi. Ispričala mu je o izgubljenom psiću te su zajedno krenuli do njega. Kad su stigli, psić je drhtao od hladnoće.

– Joooj, ne ! – uskliknula je Leonie. – A gdje je nestala rukavica? Mama će sigurno biti ljuta. Striček Jure je pogleda ispod gustih obrva govoreći : – Neće biti ljuta jer si spasila psića.

Ispod svoje tople jakne utoplio je malo čupavo stvorenje koje se još uvijek treslo od hladnoće. Ubrzo su stigli do škole, a školsko zvono najavilo je početak prvog sata. Psića su smjestili u kartonsku kutiju pored peći. Uskoro je počeo i igrokaz. Sretna zbog psića, Leonie je odigrala svoju ulogu bez greške. U međuvremenu se pojavio psićev vlasnik i odnio ga sa sobom. Leonie je bila tužna. Nedostajao joj je njen novi mali čupavi prijatelj. Ipak, bila je sretna jer ga je spasila. Kad je došla kući, ispričala je mami cijelu situaciju koja ju je istovremeno i usrećila i rastužila. Nakon njene priče mama se više nije ljutila zbog izgubljene rukavice. Leonie je tog dana postala heroj.

Dani su prolazili, a ona je odlazila u školu i vraćala se često misleći na malog psića. Jako joj je nedostajao. Često se zadržavala ispod starog jablana na mjestu na kojem ga je pronašla. Pitala se što bi s njim bilo da ga toga dana nije pronašla. U školi  je još uvijek bila heroj, a djeca su je često pitala viđa li malog psića.

Jednog dana psićev vlasnik svratio je do njene kuće, zahvalio i donio vrećicu slatkiša. Nažalost, malog psića nije poveo sa sobom. Za nekoliko tjedana bio je Božić. Na božićno jutro pred vratima je stajala kutija s natpisom Sretan Božić malom heroju. Kad je Leonie otvorila kutiju, pronašla je svoj najdraži poklon. Bio je to onaj isti čupavi bijeli psić.

Kad je stiglo proljeće i kad su prve zrake sunca otopile zadnji snijeg, Leonie je sa svojim ljubimcem krenula u šetnju do škole. Opet je zastala kraj starog jablana i sva u čudu ugledala prljavu, ali još uvijek čitavu rukavicu. Bila je to ona ista izgubljena rukavica koja je nekoć ugrijala njenog najdražeg ljubimca.

Leonie Pleša, 7.r., Arbon