Nekoliko nastavnih sati posvetili smo okvirnoj temi Smijeh je lijek. Polazište je bila usmena književnost, učenje o njezinim osnovnim obilježjima i načinom kako se prenosila s koljena na koljeno. Čitali smo usmenoknjiževne priče Babina Bilka, Otac, sin i njihov magarac i Ero s onoga svijeta. Smiješni dijelovi tih priča i dan danas izazivaju smijeh. Središnji žanr usmene književnosti koji smo proučavali bili su vicevi. Razgovarali smo o tome zašto se vicevi brzo šire, rado pričaju i zašto postižu veliku popularnost. Iako su kratki, vicevi donose neočekivani obrat koji izaziva smijeh i zanimljiv završetak. I učenici su znali puno viceva, a shvatili smo kako je za ukupan dojam vica važan i govornik vica, njegov način izražavanja i sposobnost prenošenja priče.
Učenici su imali zadatak napisati i sastav na temu Smijeh je lijek u kojem su prenijeli svoje misli o važnosti smijeha, što ih nasmijava, jesu li i sami nasmijali druge te što misle o granicama neozbiljnosti. Iz učeničkih sastava može se zaključiti kako se svi vole smijati, ali da učenici ne vole ismijavanje drugih na račun njihovih imena, tjelesnih osobina i sl.
Zatim smo se okrenuli prema novim medijima, odnosno televiziji. Pogledali smo ulomke najpoznatijih humorističnih serija s hrvatskih televizijskih stanica. Učenici su napravili plakate serija koje rado gledaju.
Volim se puno smijati. Najviše se smijem u društvu prijatelja. Najviše se smijem u školi za vrijeme pauze. Dečki iz razreda nas najviše nasmijavaju. Ili nešto naprave smiješno, ili nešto kažu smiješno. Govore gluposti ili nekoga udare da se mi smijemo. Smijemo se kada netko padne sa stolice, bicikla ili rola. Nekada na internetskoj stranici Youtube nađemo smiješne snimke. Jednom sam i ja cijeli razred nasmijala. Bilo je to u vrijeme pauze. Dogodila mi se nezgoda dok sam trčala za jednim dečkom iz razreda. Pala sam na ulazu u učionicu. Dobro su se svi nasmijali mojoj nezgodi. Volim kod prijatelja i da su ozbiljni, ali da se vole i šaliti. Sada više ne pričamo toliko viceve, ali šaljemo si slike sa smiješnim porukama.
Ivona, 8. r., HN Kleindöttingen
Volim se smijati. Ja sam nasmijala jednom svoj razred. Htjela sam sjesti na stolicu, ali sam je promašila i pala sam na pod. Svi su mi se smijali. Mislim da nije uvijek lijepo šaliti se i rugati drugima.
Lorena, 3. r., HN Pfäffikon
Volim se smijati, a najviše se smijem u školi s prijateljima. Nasmijem se kada netko padne, a često gledam na youtubeu priloge nazvane Fails. I ja nasmijem druge kada kažem nešto smiješno. Nasmiju me i vicevi. Dobro je šaliti se, ali treba znati kada prestati. Ne volim kada se djeca rugaju drugima. Mislim da to nije smiješno. Smijeh može popraviti raspoloženje.
Anđelo, 6. r., HN Urdorf
Volim se smijati. U društvu prijatelja se najviše smijem. Kada netko nešto smiješno kaže ja se smijem. Ja svoj razred nasmijem kada padnem. Često me netko gurne ili mi podmetne nogu da padnem. Volim više ozbiljne prijatelje. Ima granica za neozbiljnost. Treba se smijati kad netko nešto smiješno radi, ali nije lijepo zadirkivati nekoga zbog imena.
Manda, 4. r., HN Pfäffikon
Volim se smijati i najviše se smijem kod kuće. Najviše se smijem kada netko kaže nešto smiješno. Kada sam u školi, mogu svakoga nasmijati. Treba se šaliti, ali i znati kada prestati. Ne volim ruganja. Smijeh može popraviti ružan dan.
Andreas, 5. r., HN Urdorf
Ja se volim smijati. Najviše se smijem u školi s prijateljima, najčešće kada netko padne. I ja nasmijem druge kada pričam viceve. Ne volim da su mi prijatelji ozbiljni. Ne volim djecu koja se rugaju drugima. Smijeh može popraviti raspoloženje.
Nina, 4. r., HN Urdorf
Volim se smijati. U društvu prijatelja se najviše smijem. Najviše se smijem kada netko nešto smiješno kaže. Ja sam nekada svoje prijatelje nasmijao. To je bilo kada su mi papirić sa smiješnom porukom zalijepili na leđa. Meni su dobri i ozbiljni i neozbiljni prijatelji. Neki trebaju naučiti kada treba stati sa šalom. Treba se smijati kada je baš nešto smiješno, a ne bi se trebalo smijati kada je nešto normalno, obično.
Maximilian, 4. r., HN Pfäffikon
