Bajka. Čarobna riječ. Sve što u svom korijenu ta riječ krije razvlači nam usne u osmijeh.
Prva pomisao je slika majke u čijem krilu sjedi dijete kojem ona čita. Bajka = majčinska ljubav.
Druga pomisao je dijete koje sluša glas svoje majke koja mu čita. Glas majke koja čita svom djetetu. Majke koja je u jednom trenutku princeza, u drugom zla kraljica, u trećem ptičica, patuljak ili žaba. Bajka = zadivljujući pogled djeteta u čijem je oku majka glavna uloga svih priča i svjetova.
Treća pomisao je mašta kojoj je sve dopušteno bez ograničenja stvarnosti. Bajka = nestvarni svijet mašte.
U vremenu nesigurnosti, zabrana, potresa i strahova, učenici hrvatske nastave iz Zuga i Menzikena donose vam bijeg od stvarnosti kroz svoje bajke pružajući vam, dragi naši čitatelji, priliku da razveselite svoje dijete njihovim autorskim pričama, priliku djetetu da još jednom posluša glas svoga roditelja koji mu čita i priliku da tako zajednički pobjegnete u svijet mašte učenika hrvatske nastave.
A bolja vremena će doći. Dok ih čekamo, ovom vremenu prkosit ćemo bajkama. Uživajte!
Vila Afdelka i čarobni napitak
Davno, davno, prije puno godina, živjela je jedna sićušna vila koja je bila samo malo veća od planktona i mnogi je nisu mogli vidjeti. Zvala se Afdelka i njena najveća želja je bila narasti i biti kao i ostale vile koje su joj se često rugale zbog njene visine.
Tužna Afdelka za pomoć se obratila svojoj baki, najstarijoj mudroj vili. Kad joj se Afdelka povjerila i rekla što je muči, baka joj je ispričala priču o čarobnom napitku koji se nalazi na kraju duge. Rekla joj je da napitak mora pronaći i popiti ga kako bi narasla kao i ostale vile. Dala joj kartu na kojoj je ucrtan put koji vodi do kraja duge.
Afdelka je pošla na dalek put. Prošla je šume, brda i pustinju i napokon je ugledala dugu. Sva sretna je odletjela prema njoj i kad joj se skroz približila i skoro ušla u nju, duga ju je odbacila. Iako potpuno tužna i razočarana zbog neuspjeha, Afdelka je ipak odlučila da neće odustati od svog sna da postane velika.
Krenula je dalje tražiti pomoć i naišla na dobrog jednoroga Piksija kojega je pitala kako može ući u sami kraj duge. Odgovorio joj je da joj on može pomoći i svojim rogom otvoriti dugu. Odletjeli su zajedno, došli do duge i približili se njenom kraju. Piksi je otvorio kraj duge svojim rogom, a Afdelka se u strahu od ponovnog neupjeha malo uplašila, ali je skupila svu svoju hrabrost i ušla u kraj duge u kojem je pronašla čarobni napitak o kojem joj je baka pričala.
Presretna Afdelka je napokon popila napitak i postala velika.
Došlo je vrijeme da se Afdelka vrati kući. Koliko god je bila sretna, u isto vrijeme je bila tužna jer se morala oprostiti od Piksija kojeg je silno zavoljela. Pomislila je da bi on mogao živjeti u njenom vilinskom svijetu i upitala ga je želi li postati njen kućni ljubimac. Piksi je oduševljeno pristao zbog čega se Afdelka silno obradovala. Osim što je narasla, u potrazi za čarobnim napitkom je pronašla i svog najboljeg prijatelja.
Afdelka i Piksi su uz pomoć bakine karte odletjeli natrag u Afdelkin vilinski svijet.
Tamo su Piksija svi srdačno dočekali, a on i Afdelka su bili najbolji prijatelji zauvijek.
Napisali učenici HN iz Menzikena: Debora Arman (4. r.), Karlo Bilješko (3. r.), Antonela Kesten (4. r.), Leoni Kesten (4. r.), Emili Kučinić (4. r.) i Frano Lovrinović (4. r.)
Svjetlo u vodi
Jednom davno, u jednoj sasvim običnoj šumi igralo se petero djece - dva dječaka i tri djevojčice. Igrajući se zašli su duboko u šumu i naišli na jednu kućicu koja je imala samo prozore. Znatiželjna djeca isprva su kućicu u čudu promatrala, a zatim u nju i ušla kroz jedan od prozora.
Nemalo su se iznenadili kad su shvatili da je kućica ulaz u začaranu šumu i da u njoj živi rozi pas jednorog s četiri uha koji je mogao pričati, i to na hrvatskom jeziku. Umjesto običnih stabala, šuma je bila prepuna ogromnih veličanstvenih gljiva koje su sjajile u duginim bojama.
Djeca su se malo uplašila i htjela se vratiti svojim kućama, ali na kućici više nije bilo prozora s unutarnje strane. Potpuno zbunjeni, nisu znali što učiniti i kako pronaći izlaz iz začarane šume.
Rozi pas im je ponudio svoju pomoć i ispričao priču o vodenom zmaju koji jedini može prekinuti čaroliju šume ako mu se točno odgovori na zagonetku. Kako bi došli do vodenog zmaja, djeca su morala prijeći cijelu šumu koja je bila opasna i omamljivala ih. Zmaj je živio ispod usidrenog broda u moru koje se nalazilo na kraju šume i zvao se Svjetlo u vodi.
Kad su napokon stigli do Svjetla u vodi, on im je postavio pitanje: „Što je to? Ima naočale, a ne može vidjeti?“ Nakon malo razmišljanja, djeca su točno odgovorila – nos. Istog trena je prestala čarolija šume. Nestalo je zmaja, ogromnih opojnih gljiva i kućice s prozorima.
Djeca su se opet našla na istom mjestu u sasvim običnoj šumi u kojoj su se igrala i sretno su odjurila svojim kućama.
Bajku napisali učenici HN iz Zuga: Veronika Grganović (6. r.), Leonie Molnar (6. r.), Oliver Petraš (6. r.) i Tea Stričan Quintas (6. r.)
