... nije nas udaljila.
Ove riječi posvećujem djeci i njihovim roditeljima iz Rothrista, Berna, Münchenbuchseea, Langenthala i Thuna, a između svakoga retka stoji najmanje jedno HVALA!
U teškoj situaciji izoliranosti i otuđenosti od svijeta, a bez međuljudskih kontakata, povezali smo se na daljinu, a program Microsoft teams postao je naš saveznik preko kojeg smo se svaki tjedan našli u isto vrijeme, ali ne na istom mjestu, na hrvatskoj nastavi. Djeca su svoje radne zadatke obavljala savjesno, odgovorno, s radošću, a ponekad su morali uložiti čak i veće napore da iskažu svoju upornost. Nijednom nijedan učenik nije pitao zašto, već samo kako. Djeca su pokazala povjerenje i svojim radom i trudom nisu dopustila da ih išta omete u želji da i dalje uče hrvatski jezik, kulturu i povijest. Čitali su, slušali, pisali, govorili, rješavali, a negdje duboko nadam se, da su se uspjeli i nasmijati. Iako su se djeca družila porukama preko chata i videocalla, nedostajao je onaj dječji žamor, zanovijetanje, smijeh, poneko zadirkivanje, natjecateljski duh, timski rad, a najviše ona dječja živost.
Ipak, možda će nam, zbog cijele ove situacije, nastava uživo postati slađa, i možda smo se za ovo vrijeme imali vremena zamisliti nad nekim stvarima, naučili cijeniti dragocijenost trenutka i susreta, ojačati neka prijateljstva, a na koncu čak i shvatiti, koliko nam je lijepo na hrvatskoj nastavi i koliko smo uspjeli iskoristiti tehnologiju u najbolju svrhu. I tako smo se u ovim kriznim vremenima poslužili microsoft teamsom, kako bismo na kraju ipak ostali jedan složan i kvalitetan tim.
Još jednom, VELIKO HVALA djeci i njihovim roditeljima što su pomogli u tome, da smo se, daleko jedni od drugih, naučili ostati bliski i daljinu ostaviti da živi samo u riječi.
