S obzirom na okolnosti održavanja hrvatske nastave, česta preopterećenost različitim školskim i izvanškolskim aktivnostima i vidni umor učenika, nameću nam potrebu da ponekad promijenimo planirani tijek nastave i  ciljeve koje smo postavili za taj nastavni sat. Osim integriranih igara koje učenici doživljavaju kao svojevrsno opuštanje od rada, tu je i crtanje. Ponekad je ono tematsko, ukomponirano u nastavni proces, a ponekad dolazi spontano , jer smo preumorni za rješavanje nekih težih zadataka.

Zanimljivo je analizirati nastale crteže, jer nam svaki prenosi neku poruku o autoru, ali još je zanimljivije  slušati iz dječjih usta priče koje su nastojali prenijeti na  papir. Tada saznajemo  što se vrzma po dječjim glavama, kako se osjećaju, što plijeni njihovu pažnju, kako doživljavaju svijet oko sebe... Vidimo ono čega na crtežu nema, a dijete je to željelo  reći. Često puta je to ushićenost nekim događajem, ljubav, znatiželja, sjeta..

Ako tako gledamo na dječji uradak, da li je vrijeme potrošeno na crtanje uistinu izgubljeno vrijeme? Ili samo običan predah od „pravog“ rada?

Ponekad smo, naime, skloni takvom razmišljanju.

Ono čime su u nekim trenucima bili preokupirani neki od mojih učenika, djelomično će vam reći njihovi crteži.