Tražilica

07148520
Danas
Ovaj tjedan
Ovaj mjesec
Ukupno posjeta
344
4503
18549
7148520

Današnju, pretposljednju, priču „Neočekivana ljetna avantura“ napisala je Lucija Mamić, učenica 7. razreda iz škole Zürich Kappeli.

Iako je ova priča trebala biti posljednja, primili smo još jednu priču koju ćemo, kao posljednju, objaviti sutra. Nakon toga slijedi glasovanje za sve priče od 29. travnja do 26. svibnja.

 

Neočekivana ljetna avantura

– Mama, mama, tako bih rado željela provesti ljeto na selu. Provesti ljeto u divljini, igrati se bezbrižno, bez straha da će upravo sada naletjeti auto ili tramvaj, hraniti životinje i o njima se brinuti. – kazala je Klara mami koja je na fotelji čitala knjigu.

– Ma daj, to je nemoguće. – reče odlučno mama. – A zašto je nemoguće? Kako je to tata mogao? – Klara se nije dala zbuniti. – Tata, on je živio na selu. – reče mama i zadubi se još više u knjigu. – Možemo li ići kod bake i djeda? – Klara je bila uporna.

– Oni vjerojatno trebaju pomoć. Znaš da su već prilično stari pa bi im jedna ruka više dobro došla, a i ja bih im mogla prikratiti dane, ako bi im bilo dosadno. – bubnula je Klara ni sama ne vjerujući svojim ušima da joj gluma tako dobro ide. – Dobro, neka ti uspjeh u školi bude šestica pa ćemo ti dozvoliti da ideš k tatinima u selo. – rekla je s osmijehom majka misleći da je se riješila.

– U redu. – rekla je Klara smišljajući usput kako da ostvari svoj plan.

Još su samo dva mjeseca do kraja škole, a do tada mora puno učiti i dobiti sve šestice, kako bi uspjela. No, nije bilo druge, nego uzeti knjigu u ruke i učiti kako bi u selu mogla provesti ljeto.

Dva mjeseca kasnije, na opće iznenađenje svih, pogotovo mamino i tatino, Klara se probudila u selu. Sutradan je ulazeći u dnevnu sobu, još sva mamurna od sna, začula veliki žamor.

– Što se to događa? – pitala se Klara  i otvorila vrata sobe prepune djece. – Ups, što je ovo? – pomisli Klara. – Bok, Klara! –  viknula su djeca. – Klara moja draga, već cijelo selo zna za našeg novog stanovnika iz Švicarske. – rekla je baka.

– Ja sam tvoj rođak Bruno. – A ja Filip.  – Ja sam tvoja rođakinja Teodora. – Ja sam Filipa Lara. – Lorena. – A ja sam Jakov.  – predstavili su se rođaci uzbuđeno.

– Dođi, Klara! Spremi se! Imamo iznenađenje za tebe. Želimo te odvesti na jedno mjesto gdje nikada nisi bila.  –  kazala je Teodora uzbuđeno.

Klara se ubrzo spremila, pojela nešto te su za pola sata krenuli na goru. Hodajući uskim, strmim i skliskim puteljcima kakve još nije vidjela, Klara je, sva ranjena, što od trnja, što od oštrog kamenja, jedva hvatala korak za korakom. Međutim, nije dopustila da se vidi da je gradsko dijete. Kada su konačno došli na vrh gore i prošli malu poljanu, vidjeli su špilju.

– Evo, Klara. Ovo je iznenađenje za tebe. – rekli su rođaci u jedan glas. Klarini rođaci i rođakinje zakorače u špilju, svatko od njih noseći lampu u ruci. Shvatila je da se nije dobro pripremila jer jedina nije imala lampu, ali nije željela prekinuti pustolovinu te je upitala Lorenu može li s njom nastaviti hodati.

– Pa što je, Klara? Zar se plašiš? – zabrinuto pita Lorena. – Ne bojim se, samo nisam ponijela lampu. – reče Klara. Hodajući kroz špilju, promatrali su kamene okapine  i viseće šišmiše.

Ulazeći dublje u špilju, bivalo je sve mračnije tako da ni lampa nije baš pomogla. Nakon nekog vremena Lorenina se lampa ugasila. – Što ćemo sad?  – uplašeno će Klara. – Hodat ćemo dalje, lagano tapkajući. – odgovori smireno Lorena. – Samo se ne smijemo razdvajati. – mirnije će Klara. Par trenutaka kasnije Klara shvati da je ostala sama. Uplašila se te povikala: – Lorena, Lorena! No, čula se samo jeka.

 – Lorena, Lorena! Uhvatila ju je panika. – Što ću sada? – pomislila je. Tapkajući preko hladnog kamenja, išla je dalje. – Samo hrabro, Klara. Nije to ništa. Rođaci su tu u blizini. – tješila je samu sebe.

Odjednom se, ne sluteći ništa, baš u trenutku kad je pomislila kako joj dobro ide, našla u tijesnom otvoru u špilji koji je ličio na dugi tobogan – duži od bilo kojeg tobogana na kojem je dosad bila. Pljus! – Što je sad ovo? – upitala se Klara. – Voda!

Zvuk njenog skoka u vodu uplašio je šišmiše koji su letjeli tik iznad njene glave. Spašavajući se od njih, zaronila je dublje u vodu, a s obzirom da je dobra plivačica, roneći  je otplivala nekoliko metara dalje. Izronivši na površinu te hvatajući zrak, ostane u čudu jer se našla u posve drugom prostoru, u prekrasnoj, svijetloj prostoriji. Izašla je na malu, prelijepu plažu sa sitnim pijeskom te opazila kako je cijela prostorija ispunjena zlatnim novčićima i krasnim draguljima. Bilo je tu svakakvog blaga, od zlatnog prstenja, zlatnih kruna do dijamanata.

– Super, – pomisli Klara – uzet ću samo malo pa mogu nešto kupiti ili ponijeti za uspomenu.

Taman kad je to pomislila, čula je tihi, ali odlučan glas: – Ne diraj ništa ili će se dogoditi nešto strašno. Klara uplašeno zadrhti. – Tko je sad to? – pomislila je. Okrenula se u smjeru odakle je došao glas te ugledala malu vilu s prekrasnom plavom kosom kako sjedi u jednoj od kruna.

 – Ja sam vila Vilojka. Ti si prvo ljudsko biće koje sam vidjela, a ovdje sam preko tristo godina.

– A što bi se to strašno dogodilo, ako nešto uzmem? – upitala je Klara, polako dolazeći k sebi.

– U tren bi se zemlja zatresla i sve bi se ovo u prah pretvorilo, dok bi ti ostala ovdje zatrpana. I, još nešto – nastavi vila – o ovome nikome ni riječi kako ne bi netko drugi došao i nešto uzeo.

 Nakon obećanja da neće nikome odati njihovu tajnu, Klara je skočila ponovo u vodu te plivajući došla do, sad joj već dobro poznate, druge obale i prema uputama vile Vilojke, sretno našla ulaz u špilju.

Na ulazu je čula zaprepašteno vikanje i bolan plač svojih rođaka koji su tugovali za njom, misleći da su je zauvijek izgubili. – Hej, tu sam. –  povikala je Klara. – Mislili ste da se djevojka iz grada neće snaći? Širom otvorene oči i razdragani osmijesi Klarinih rođaka odavali su nevjericu i sreću. Na njihova pitanja gdje je bila i što joj se dogodilo, ni uz najveću želju, Klara nije smjela reći.

– Vila Vilojka mi je rekla da ne smijem ništa reći, ali nije rekla da ne smijem pisati o tome. – pomisli Klara te odluči svoju pustolovinu zapisati.

 

Lucija Mamić, 7. r., Zürich Kappeli